Nisam kao prije

iznenadio me zhivot. plakala sam.vishe nego ikad prije. ne mogu vishe.svijet je za mene postao muka. bol. nemam nikoga kome mogu povjeriti tajne.samo ja i kompjuter.i vi, ljudi koji me podzhavate i zato vam VELIKO HVALA. nadam se samo da i vama necu dosaditi sa svojim postevima.ali negdje se moram ''istresti''.jer mi je preteshko. stvari u obitelji ne funkcioniraju najbolje. obitelj mi se raspada i zhivot, prijatelji me napushtaju.izgubila sam osobu koju sam previshe voljela da bi to zaboravila. on ima drugu.ja to ne mogu gledati. volim ga josh uvijek. ne mogu si pomochi, plachem. i znam da neki ljudi imaju veche probleme od mene, no ja mislim da su najvechi problemi oni drustveni i obiteljski. ja ne mogu vishe. ljudi su okrutni. zhivot je okrutan. nemam razloga da nastavim zhivjeti. danas sam se probudila u ranu zoru, nisam mogla spavati, imam previshe problema... otishla sam u kupaonicu, opet sam zaplakala. roditelji me ne shvachaju. ne znaju kako mi je teshko. a ja se nemam nikome povjeriti, osim vama, blogerima. obukla sam prvu stvar koju sam vidjela. zavezala marte, stavila kapu i krenula. u shkolu. da. nije bilo nishta drugacije. sama.potpuno sama. svi se vesele.svi slave. dechki su se neki i napili. no jedino sto me drzhi na zhivotu, iako sam rekla da nemam razloga za zhivot je jedan pogled. osmijeh. jednog dechka. susreli su nam se pogledi. ali nechu dopustiti da se opet zaljubim. pa da patim poslije. nechu. iako se vec duzhe vremena smijeshimo jedno drugome. no ne znam ni odakle mi snage za smijeh. jer ja se ne mogu smijati. trudim se. ne predajem se lako. ali ovakva siuacija vech dugo traje. sjecham se. traje od onog dana kada sam se posvadjala s tadashnjom najboljom prijateljicom. sve je okrenula protiv mene. svi su me napustili. i onda zavshvam ovako sama, bez ikoga. i u medjuvremenu su se i stvari u obitelji pochele jako pogorshavati. ali majka je uz mene. ona isto katkad nema razumijevanja. no takodjer njoj ne mogu rechi sve shto me muchi. ne mogu. trebam se suochiti s problemom. znam to. ali gdje je kraj tome svemu?? nema kraja. ocjene su popustile. nisam kao prije. prije sam bila sretna, uvijek nasmijeshena, u veselim bojama. a sada sam samo megy u crnome i nishta me ne chini jako sretnom. zahvalna sam svima unaprijed koji me pokushaju razumijeti. pozdrav.

PrVi PoSt

ej. odluchila sam da nechu otkriti svoj indetitet. ja sam samo jedno depresivno djevojče iz svog svijeta.
za vas sam Megy, 15-ogodišnjakinja. U zadnje vrijeme svijet mi se raspada, bolje recheno život, napustile su me osobe koje najvise volim (sam voljela), imam jos samo jednu frendicu, pravu, no i ona polako odlazi. ako netko bude imao vremena, neka prochita moj post (buduce posteve) jer cu pisati o svojim problemima, a svakako su mi potrebni vashi savjeti... volim vas sve... pozz

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.